Ramazanska priča: Hamzin poseban iftar
Mali Hamza je imao sedam godina i ovo je bio njegov prvi Ramazan u kojem je pokušavao postiti cijeli dan. Bio je uzbuđen, ali i pomalo zabrinut – hoće li uspjeti? Njegova starija sestra Amina ga je bodrila.
– „Ramazan nije samo u tome da ne jedemo i ne pijemo, Hamza“, rekla mu je. „To je vrijeme kada učimo biti bolji, pomagati drugima i zahvaljivati Allahu na svemu što imamo.“
Hamza je kimnuo glavom. Već od jutra je osjećao glad, ali je odlučio izdržati. Da bi se zabavio, pomagao je mami u kuhinji. Onda je s tatom otišao do džamije gdje su dijelili hranu onima koji nemaju. Vidio je starog amidžu Osmana, koji je uvijek dolazio u džamiju, ali je živio sam i nije imao mnogo.
Hamza se sjetio nečega. Otrčao je kući i iz svoje kutije uzeo svoju najdražu čokoladu. Kad su se vratili u džamiju na iftar, prišao je amidži Osmanu i pružio mu čokoladu.
– „Ovo je za vas, amidža. Da i vi imate nešto slatko za iftar.“
Osmijeh na licu starog čovjeka bio je najveća nagrada koju je Hamza mogao dobiti. Srce mu je bilo puno sreće.
Kad je konačno pao mrak i čuo se ezan, Hamza je osjetio kako se sav trud isplatio. Dok je pio prvi gutljaj vode, znao je da Ramazan nije samo mjesec posta – to je mjesec ljubavi, dobrote i pomaganja drugima.
Te večeri, prije spavanja, Amina mu je šapnula:
– „Vidiš, Hamza, ti si danas učinio nešto predivno. Tvoj prvi pravi post nije bio samo bez hrane, nego pun dobrih djela. I to je ono što Allah najviše voli.“
Hamza se nasmijao. Već se radovao novom danu Ramazana i novim prilikama da učini dobro djelo.