Maša i medvjed: Izgubljeni medovnik
U malom selu, na rubu guste šume, živjela je vesela djevojčica po imenu Maša. Svako jutro, nakon doručka, oblačila bi svoj crveni kaputić i odlazila istraživati livade i šumske staze. Maša je bila znatiželjna i uvijek je tražila nove avanture.
Jednog sunčanog jutra, dok je trčkarala kroz šumu, čula je tihi plač. Zaustavila se i pažljivo oslušnula. Zvuk je dolazio iz grmlja. Pomaknuvši grane, ugledala je velikog smeđeg medvjeda koji je sjedio na panju, s glavom spuštenom među šape.
“Što se dogodilo, gospodine Medo?” upitala je Maša nježno.
Medvjed je podigao pogled i tužno uzdahnuo. “Izgubio sam svoj medovnik, malu drvenu kutiju u kojoj čuvam svoj najdraži med. Bez njega ne mogu praviti svoj poznati medni kolač!”
Maša se nasmiješila i rekla: “Ne brini, pomoći ću ti da ga pronađemo! Zajedno smo jači.”
Krenuli su u potragu. Prvo su prošli kroz livadu gdje su cvjetale raznobojne tratinčice. Maša je zavirivala pod svaki cvijet, dok je medvjed provjeravao u grmlju. No, medovnika nije bilo.
Zatim su stigli do potoka. Maša je prešla na drugu stranu po kamenčićima, dok je medvjed pažljivo gazio kroz vodu. Iznenada je medvjed podigao glavu i pomirisao zrak. “Osjećam miris meda!” uzviknuo je.
Slijedili su miris i stigli do velikog stabla s dupljom u sredini. Maša je zavirila unutra i ugledala medovnik! No, u njemu su bili mali medvjedići, znatiželjno ližući kapljice meda.
“Medvjedići, to je medvjedov medovnik!” rekla je Maša blago. “Možete li ga vratiti? Medvjedu je jako važan.”
Mali medvjedići su kimnuli i pažljivo iznijeli medovnik. Medvjed je bio presretan. “Hvala vam, mališani, a vama, Mašo, dugujem poseban kolač!”
Vratili su se u medvjedovu kućicu gdje je medvjed ispekao najukusniji medni kolač koji je Maša ikad probala. Svi su zajedno uživali u slastici, a medvjed je obećao da će uvijek čuvati svoj medovnik na sigurnom.
Od tada, Maša i medvjed postali su nerazdvojni prijatelji, a svaka njihova avantura bila je ispunjena smijehom i slatkim iznenađenjima.