Ježeva kućica
Bio jednom jedan mali jež po imenu Ježo koji je živio u šumi u maloj, skromnoj kućici. Nije bila najveća i najljepša kućica u šumi, ali bila je topla i udobna, a Ježo ju je sam sagradio od grančica i lišća.
Ježo je svakog dana provodio vrijeme u svojoj kućici, zabavljajući se i uživajući u mirisu svježeg lišća. Jednog dana, dok je Ježo bio vani u šumi, počela je padati kiša. Kad se vratio kući, bio je sretan što ima svoju kućicu koja ga je štitila od kiše.
No ubrzo nakon toga, Ježo je čuo nešto lupkanje na vratima svoje kućice. Bio je to mali zec po imenu Zeko koji je također bio izložen kiši i tražio utočište. Ježo, velikodušan i ljubazan jež, pustio je Zeku u svoju kućicu da se zagrije i osuši.
Od tada nadalje, Zeko je dolazio u Ježinu kućicu svaki put kad bi padala kiša ili kad bi mu bilo hladno. Ježo i Zeko su postali dobri prijatelji, a Ježin dom postao je mjesto gdje su se mogli zajedno zabavljati i uživati u toplini i udobnosti.
Jednog dana, dok su bili zajedno u kućici, njihov se druženje prekinulo zvukom oštrih kandži koje su grebale po vratima. Bila je to lisica koja je također bila izložena kiši i koja je tražila utočište. Ježo i Zeko, oprezni i mudri, nisu joj dopustili da uđe u njihovu kućicu, znajući da lisice često love male životinje u šumi.
I tako su Ježo i Zeko nastavili živjeti u svojoj maloj kućici u šumi, uvijek spremni pomoći svojim prijateljima u nevolji, ali nikada ne zaboravljajući biti oprezni i mudri kako bi zaštitili svoj dom i sebe od opasnosti.
Zaključak priče “Ježeva kućica” je da ljubaznost i spremnost za pomoć drugima u nevolji može dovesti do dubljeg prijateljstva i međusobnog poštovanja. Međutim, važno je biti oprezan i mudar, jer neki ljudi ili životinje neće uvijek biti dobronamjerni. Priča nas uči da trebamo biti otvoreni za prijateljstvo i pomoć drugima, ali da istovremeno moramo paziti na sebe i svoj dom kako bismo se zaštitili od opasnosti.