Djevojčica koja se uvijek ljutila
Bila jednom jedna djevojčica po imenu Lana. Imala je crvenu kovrdžavu kosu i velike smeđe oči, ali najpoznatija je bila po nečemu drugom – uvijek se ljutila!
Lana bi se naljutila kad joj mama kaže da opere ruke prije jela. Ljutito bi lupkala nogom kad joj tata kaže da obuče jaknu. Mrštila se kad bi morala podijeliti igračke sa svojim prijateljima. Čak se ljutila i kad bi sunce zasjalo prejako kroz prozor!
Jednog dana, dok se opet ljutila jer joj se mačka sklupčala na njenom jastuku, začula je tihi smijeh. Pogledala je oko sebe, ali nikoga nije bilo.
„Ko se to smije?“ upitala je mrzovoljno.
„Ja!“ odgovorio je tihi glasić.
Lana je pogledala u ogledalo i ugledala svoje lice – naborano od ljutnje, obrve spojene, a usne stisnute kao mala šljiva. Ali nešto je bilo čudno – njeno ogledalo se smijalo!
„Zašto se smiješ?“ upitala je zbunjeno.
„Zato što si najsmješnija kada se ljutiš! Ljutnja ti nabora nosić, napravi ti čudne grimase, a ponekad izgledaš kao puh koji je progutao limun!“ reklo je ogledalo kroz smijeh.
Lana je iznenađeno trepnula. Pogledala je svoje lice i zaista – izgledala je smiješno! Prvo joj je trznuo jedan ugao usana, pa drugi… i odjednom, prasnula je u smijeh.
Od tog dana, kad god bi osjetila da ljutnja dolazi, pogledala bi se u ogledalo. Umjesto da se mršti, počela bi se smijati. I znate što? Svijet je odjednom postao puno veselije mjesto!
A kad bi se ponekad ipak naljutila (jer svi se ponekad ljutimo!), samo bi se sjetila kako je ljutnja smiješna – i ljutnja bi nestala kao mjehurić sapunice.
I tako je Lana postala najsretnija djevojčica u cijelom gradu!