Dječak koji je volio plišane igračke
U jednom mirnom selu, među zelenim livadama i veselim pticama, živio je dječak po imenu Luka. Luka nije bio kao svi drugi dječaci — umjesto autića, lopti ili robota, on je najviše volio plišane igračke.
Njegova soba bila je puna: mali medo s plavom mašnom, zečić s velikim ušima, lav s mekom grivom, pa čak i jedan dugački zeleni krokodil koji se zvao Koko.
Svake večeri, prije spavanja, Luka bi svojim plišancima pričao priče. Govorio bi im kako je prošao dan, što je jeo, s kim se igrao i što je naučio u vrtiću. A plišanci su ga uvijek pažljivo slušali — barem je on tako mislio.
Jednog dana, u vrtiću su druga djeca počela zadirkivati Luku.
— “Plišanci su za bebe!” — rekli su.
Luka je bio tužan. Počeo je sumnjati u svoju ljubav prema plišancima. Te noći, legao je u krevet i šapnuo medvjediću:
— “Možda bih trebao biti kao drugi dječaci…”
Ali tada, dogodilo se nešto čarobno. Kad su svjetla utihnula i kuća utonula u tišinu, plišanci su se počeli micati! Medo je klimnuo glavom, zeko je mahnuo ušima, a krokodil Koko je rekao:
— “Luka, ti si naš najbolji prijatelj. Nema ništa loše u tome da voliš ono što voliš. To te čini posebnim!”
Luka je širom otvorio oči. Srce mu je zaigralo od sreće. Nasmijao se i rekao:
— “Volim vas, moji dragi prijatelji.”
Sljedećeg dana, u vrtić je ponio svog najdražeg plišanog medvjedića. U početku su se djeca čudila, ali onda su i oni počeli pričati o svojim igračkama kod kuće. Ispostavilo se da i mnogi drugi imaju svoje skrivene plišane prijatelje, ali ih se nisu usudili donijeti.
Tog dana, svi su zajedno igrali s plišancima. Luka je bio sretan. Naučio je da nije važno što drugi misle, sve dok si ti sretan i vjeruješ u ono što voliš.
A njegovi plišanci? Oni su i dalje svake večeri slušali njegove priče — i malo po malo, postali su i junaci mnogih drugih dječjih snova.
Kraj.