Bijeli Zeko i Plavi Prijatelj
U jednom tihom selu, na kraju livade punoj tratinčica, živio je mali bijeli zeko po imenu Snješko. Bio je mekan poput oblaka i skakao je najviše od svih zečeva. Ali Snješko je bio sam. Nije imao s kim dijeliti mrkvu, ni igrati skrivača, ni gledati zvijezde prije spavanja.
Jednog sunčanog jutra, dok je Snješko skakutao uz rub šume, začuo je šuštanje među grmljem. Zaustavio se, podigao uši i pogledao.
Iz grmlja je izvirila plava njuškica. A zatim – plave uši! Bio je to zeko, ali sav plav, kao nebo!
— Zdravo! — rekao je Snješko iznenađeno.
— Zdravo! Ja sam Plaviša, — nasmiješio se zeko. — Novi sam ovdje. Tražim prijatelja.
Snješku je srce poskočilo. Prijatelj? Njegov san možda se upravo ostvario!
— Ja sam Snješko. Hoćeš li se igrati sa mnom?
I tako su počeli. Skakali su po livadi, pravili mrkvine kule, puštali listove niz potok i smijali se kao da se poznaju sto godina.
Kad je pala noć, Snješko i Plaviša ležali su pod zvjezdanim nebom.
— Znaš, Plaviša, više nisam sam. Ti si moj prijatelj.
— I ti si moj, Snješko. I to zauvijek.
Od tada, bijeli i plavi zeko bili su nerazdvojni – kao nebo i oblak, kao tratinčica i sunce, kao pravi prijatelji.
Kraj. 🐰💙🐰